KO SVILENA BUBA KOJA TKA I UGIBA USRED SVOGA TKANJA

FILOZOFSKA NOSTALGIJA - KASIM PROHIĆ

S A S M A  I Z B L I Z A
(Esej pisan za simpozij u povodu dvadesete obljetnice smrti, i objavljen kasnije u Autoričinoj knjizi eseja SKUPA)

Bismi`lllâh
Dok čovjek živi, on plete posvema nevidljivu mrežu svojih odnosa: s Bogom, čak i kad Ga nezna; sa Svijetom, čak i kad mu se suprotstavlja; sa ostatkom Vasione, čak i kad je, umjesto bar u liku nesavršena oblutka svoje vlastite sudbine, vidi tek kao nesavršen fragment.
 
Kad umre, onda tog čovjeka svako ima za se. Bog ponajviše. Zapravo, On isključivo, ali, Dobrohotan kakav jest, Alllâh ostavlja ljudima i stvarima sjećanje na nj – u njihov nepovredivi, individualni, posjed. Otud i moje pravo da imam svoga Kasima. I da o njemu govorim sasma izbliza.

Slika prva: soba, koju smo zvali Ćošak, s pogledom na bašće, s jedne, i na Neretvu, s druge strane. Rijeku, strčalu, brzacima, odozgo, s Glavatičeva, gdje se Kasim, u zvuku njenih ledenih voda, i u odsjaju njene zelene ljepote, rodio na porodičnom imanju, dvadeset i peti oktobra, tisuću devetsto trideset i sedme.

U našem noćnom disanju, dah zajedničkog, dalekog, i dubokog, intelektualnog naslijedja Proha (kasnije Prohića), čije stotine knjiga, vlastitih, i onih, poput Ibn Sinâovih i Ibn Farâbievih, čame, zaboravljene, u tminama Gazi-Husrev-begove biblioteke (i po privatnim policama ko zna još kojeg uzurpatora naše ostavštine. . . . . . . . . . . . . . 
 
Te ruševine i taj sasma poseban miris i okus ruže, simbola sâme Metafizike, ostali su zauvijek biti mojim prvim povijesnim i estetskim Akropolisom, mojim prim čúlom života koji neumitno teče. . . . . . . . . . . 
 
Onda dolaze (slika druga) Kasimove studentske godine u Sarajevu. Njegov pjesnički hop! izražen i izborom drugog predmeta na Fakultetu, naime Jugoslavenskih književnosti, ali i vlastita odluka da se namah zaustavi. Filozofija bila je prvi dio sintagme njegove (zarana izabrane) vokacije, koju će on europski, ali ne i "konfekcijski", formulirati, tisuću devetsto sedamdeset druge, naslovom knjige "Činiti i biti", posvećene velikom romanu Meše Selimovića. . . . . . . . . . . . . . 
 
Neretva, sa svojim zrcaljenjem Prenjskih vrhova, koje ne prestaje snositi u dolinu; sa svojim javama ratnih ponora, u kojima su tonule, na samo njeno dno, sehare (opet moja mama!) konjičkih djevojaka, do maločas nošene, širom rastvorene, na njenim bukovima, po prvi put pokazujući svijetu njihovu djevičansku ljepotu, ta "prapočetnost Konjica i Neretve", namirisana buketom prohićkih kuća na Vardi (tek nedavno bezdušno pometenih s brijega usred grada, zajedno sa sanjarijama njihovih tavana i magaza, koje su, kunem se, bile posljednje nastambe za istinski ljudsko stanovanje), sve te kontemplacije jedne povijesti i metafizike na umoru bile su prtljag s kojim je mladi Kasim krenuo u Sarajevo na studij Filozofije i Književnosti.

Odricanje od poezije kao "profesije" već se, rekoh, zarana desilo. Kasimovo filozofsko "uozbiljenje" pokazat će se u javnosti nešto kasnije, najprije s prijevodima, za sarajevski LOGOS, "Teorije romana" ranog Lukacsa, te, za istog nakladnika, zbirke "Razgovora. . ." s tim kontroverznim madjarskim marskistom, čije prisustvo u Kasimovoj filozofskoj sudbini, gotovo na rubu prešućivanja, tek treba procijeniti. Za münchenskog post-diplomca, doktoranta na temu marksističke estetike, može se učiniti pomalo neprirodnim kasniji uklon, ne i bez stanovitih utjecaja iz najbliže okolice, od njemačke prema filozofiji romanske provenijencije, kojem ja nisam neposredno svjedočila. Samo učiniti!. . . .
 
Samo/dozvoljena hipokrizija, balkanski prevedena i prakticirana u Bosni i (veliko-srpskoj) Jugoslaviji kao "netalasanje", bila je uvjetom sine qua non za svaki ozbiljan javni uspjeh. Lagodan život išao je pride. Nacionalni predznaci toj sto/ličnosti bivali su samo varijacije na temu. Malo, uistinu malo ko da je izmakao toj moralnoj pošasti, i otud takva "nevjerojatna lahkoća" ubijanja, ponajviše u varijanti jednoumne i jednonacionalne Partije i Armije bivše zajedničke države. . . . . . . . . . . . . . 
 
Apsolutni duh, formulirat će Hegel svoj nekrolog Umjetnosti (kao spoznaji), samodoveden je do riječi u njemačkoj, to jest njegovoj, filozofiji. Fenomenaliziranje Apsoluta kao "samodosezanje Mišljenja" u samom Georgu Vilhelmu Fridrihu, savršeno harmonizirano s njemačkom društvenom i državnom praksom, zauvijek će dokinuti "problematičnu zbilju", ali problematizirati samu umjetnost, koja se, po njemu, upravo na srazu s njom, ontološki, uvijek i zasnivala. Wagnerovski silovita skladba dvije Njemačke, one Duha i one Države, obećavala je simfoniju sreće cijelom Čovječanstvu.

No to će obećanje, iz ruku autora posljednjeg velikog filozofskog sustava u Europi, zatvoreno "u nevjerojatno mal antropološki prostor", kako reče Kasim, odnijeti uskoro milione života, dovodeći u pitanje i samu (uvijek pretendiranu) ideju Europe kao jedinog pravog Svijeta. Marksističa teorija, uključujući i prirodno pravo, kao i lenjinističko-komunistička praksa, koja ga treba garantirati, bile su više no logičan ateistički odgovor Apsolutu (to znači, u krajnjem, kršćanski shvaćenom "bogu"), koji se hegelijanski kompromitirao; naprije Prvim, a onda i Drugim svjetskim ratom. Svi napredni mislioci i umjetnici tog doba novog prometejstva, koji su već odbacili Logos reduciran na Racio, i Tehne kao mrškanje svake Transcedencije osim Ništavila, tražili su novi izlaz. Kasim, kao i filozofi kojima se bavio, utjecao se, spoznajno, Klasičnoj njemačkoj filozofiji, ali je vjerovao da može "promijeniti svijet" samo ćudoredno plivajući s marksističko-lenjinističko-komunističkom maticom; nizvodno. Svakoj uzvodnoj, ponajprije religijskog, i ponajprije islamskoj, alternativi, kao Božanski utemeljenoj "ideologiji i praxisu" kružnog vraćanja "najboljem kraju", bilo je najlakše, i po Politiku novih bronzanih bogova najsigurnije, oduzeti svaki intelektualni legitimitet. Pa i elementarni ljudski, ako zatreba. . . . . . . . . . . 
 
"Valja tražiti povijest u istini, a ne istinu u povijesti", citirat će Adorna, takodjer u Kasimovu povodu, prof. Šarčević, u predgovoru knjizi "Otvorena značenja" , koju je, posthumno, od Kasimovih rasutih eseja, priredila Nora, probijajući se izmedju Scile i Haribde "umjetnosti samozaborava", od koje vijekovima boluje njegov narod.

Boluje, jer se gornji Adornov i Kasimov intelektualni credo (kao i moj, esencijalni, vjerski) pokazao samoubojitim u svim vremenima Jednoumlja, koje i dan-danas traje. Na žalost, kad sam ja čitavu deceniju padala njegovom žrtvom u komunističkoj verziji, Kasim je već bio, mnogim neizrecivim razlozima, udaljen od mene. Da li je on tad još uvijek vjerovao, bolje reći htio vjerovati u nj, ili se nadao da je krilo yu-marksističko-komunističkog faraona najsigurniji toponim za očuvanje vlastite misli, nisam mogla posvjedočit. U samu srčiku naše neobične bliskosti, zarilo se mnógo partijsko, ali i intimno-porodično trnje. Nas je, za dugi niz godina, odvojio bedem tudjih direktiva i osjećanja, i, nužno, različitih iskustava i spoznaja. O taj će bedem Kasim počet lupati glavom tek kad mu moj rahmetli brat-šehîd, Jakub, donese vijest o mom hapšenju, u ožujku tisuću devetsto osamdeset treće. "Tražiti njezino oslobadjanje isto je što i tražiti da od mrtva napravim živa", odgovorit će mu Hamdija Pozderac, kojemu je otrčao tražiti pomoć. Istom onom čovjeku, čijoj je komunističkoj pravovjernosti i sam jedva umakao koju godinu ranije, po povratku sa doktorskog studija iz Zapadne Njemačke. Zapadne!

>>> 
  • Follow me on Academia.edu
  • Log in or create an account

    fb iconLog in with Facebook
    DMC Firewall is a Joomla Security extension!