AS A SILKWORM WEAVING & DYING AWAY AMID ITS PERFORMANCE

KOJA JE CRVENA CRVENIJA?!

O N A  o d  K R V I ?  I L I  O N A  o d  S T I D A ?

ZBOG KOGA SE CRVENI CRVENI TEPIH SFF-A?

Bismi'lllâh

Trinaesti SFF je već iza nas (a svi naredni nasrću). Nešto duže ostat će njegovi plakati. Prljavština ispod crvenog tepiha bit će isprana šmrkovima, ako već nije. Ali avaj! kako i čime sprati stid koji on izaziva u svakom gradjaninu ovog grada sa imalo duše. Imalo stida. Jer kao i ostali pothvati slične vrste u novijoj povijesti, SFF je zadovoljio samo onaj drugi antički politički imperativ vladanja nad masama: KRUHA I IGARA!

Primjera je mnogo. Gradjani Sarajeva ne mogu ništa ili skoro ništa uraditi za Darfur, Ruandu, Palestinu . . . , na koju su ih akciju, ili bar etičku i političku budnost, pozvali filmovi iz dokumentarnog programa Festivala (koji je autorica ovih redova jedino i pratila). Ali kad je riječ o onom o čemu govori film "Fantazija", mladog Almira Arnautovića . . .

Valja skratit priču. Po završetku sage o "Sikteru", sva je mladost Sarajeva napustila salu BKC-a. Ostalo je dvadesetak ljudi da odgleda Almirov dokumentarac o tuzlanskim veteranima oboljelim od post-traumatskog-sindroma. Moju inicijalnu ljutnju na njih raspršila je misao - pa i oni su svi u neku ruku žrtve PTS-a. No, ipak, zašto bar njihovi roditelji nisu došli vidjeti u kakvom stanju danas životare bosanski borci za našu današnju kakvu-takvu slobodu. I zašto našu mladost niko ne uči da ima gore od goreg.

PTS, praćen često moždanim udarima, multiplim sklerozama, i kakvim još ne bolestima, nije izabrao za svoju žrtvu samo tuzlansku boračku populaciju. Ali čini se da su samo te žrtve smogle snage da udruže u društvo "Stećak" (Stari grad broj 1, Tuzla, telefon 035 277 317, predsjednik g. Alija Muratović) svoju svakodnevnu borbu:

- za mentalno ozdravljenje putem katarze, kroz koju ih vode njihovi ljekari;
- za goli opstanak, kroz koji moraju hodati sami, ili sa svojim suborcima, i sa članovima svojih obitelji, koji takodjer bezmjerno trpe;
- za ljudskost u ovom neljudskom vremenu, kroz čije sekunde im valja prolazit boreć se za svaku slijedeću ko za vječnost . . .

Sve je to snimio Almir, vjerujem, s potajnom nadom da pozove, da probudi, da upozori, da obaveže . . . One čija se djeca vozikaju, izmedju ruina njihovih života, u bestidno skupim autima, ili bučeći suludim motorima . . . , ponajprije. A nije ih malo.

Ni ovaj tekst nema drukčiju namjeru od Almirove. Osim na gornjoj adresi, iste žrtve naše ravnodušnosti mogli biste naći na nekoj sarajevskoj, kad bi se u ovom gradu ijedan jedini psihijatar posvetio intenzivno njihovom grupnom liječenju. Možda bi i gradjani Sarajeva onda lakše našli adresu na kojoj se mogu katkad posvetiti iscjeljivanju rana, crvenilo kojih treba da oboji stidom tepih slijedećeg SFF-a, čiji organizatori (festivala ponajprije filmske industrije) ne mogu, eto, dopustiti svojim gostima da se muče, gazeć tvrdu bosansku zemlju. (Možda bi se Severinina štiklica polomila, nedo Bog!).

>>>
  • Follow me on Academia.edu
  • Log in or create an account

    fb iconLog in with Facebook
    DMC Firewall is developed by Dean Marshall Consultancy Ltd