AS A SILKWORM WEAVING & DYING AWAY AMID ITS PERFORMANCE

BOSNIA IS A LIVING ROOM - BBC INTERVIEW

WITH EX-YU "PRISONER OF CONSCIENCE"
MELIKA SALIHBEGOVIĆ
(now SALIHBEG BOSNAWI)
BBC, LONDON, 1988.

INTERVIEWER:
ZDENKA KRIZMAN
YU-section BBC, Bush House, London

(Interiew is emitted on Friday night, February 1988.)

T O  B E  T R A N S L A T E D 

NEMA TAKO DUGO DA STE STIGLI U LONDON. KAKO SE OSJEĆATE OVDJE?

Bismillah-ir-Rahman-ir-Rahim. Da, stigla sam u London prije petnaestak dana. Čini mi se da prisustvujem Posljednjem sudu, ili Danu stvaranja ljudskoga roda. Toliko boja koje su iscrtale na ljudskim licima različite rase, nacije, narodi, kulture, civilizacije, kontinenti, mentaliteti, predivni jezici, sve u jednom jedinom ljudskom vodopadu potapa svakodnevno ovaj lijepi grad. Volim to osjećanje pripadnosti humanitetu, osjećanje kozmopolitizma koje sam cijeloga života nosila u sebi.

SVOJ OPIS POČELI STE ODMAH KAO KNJIŽEVNIK. RECITE NAM ŠTA KNJIŽEVNIK U VAMA HOĆE U OVOJ ZEMLJI?

O, mnogo toga. No moram sažeti suštinu razloga što sam na dugo, neizvjesno vrijeme napustila tle moga jezika u kojem sam se jedino naučila stanovati. Napisala sam na tom predivnom jeziku (kojem, na žalost, ne znam ni pravo ime, ili ga ne smijem imenovati) nekoliko knjiga poezije, eseja, scenarija za film i TV, jedan futuristički kazališni igrokaz, itd. i tako pripala književnosti jugoslavenskih naroda. Ugradivši u tu svoju književnost obrazovanje i formu grčko- latinske, odnosno evropske provenijencije, ali, naročito u posljednjem desetljeću, i svoj duh kojem je rodno mjesto qur'anska objava. Upravo u toj islamskoj dimenziji moje literarne vizije svijeta leži razlog moga današnjeg izgona. Polovica moje književne radinosti leži u radnom stolu, godinama brižno čuvana palicama jedne kulturne politike koja je slijepo slijedila političku i policijsku batinu, čije sam udarce iskušavala svakodnevno, gotovo devet godina. To je početak moje storije. Književnik u meni hoće u ovoj zemlji ono što hoće i homo politicus u meni, i što hoću ja, dio jednog naroda godinama lišavanog ljudskih, i u mom slučaju i elementarnih egzistencijalnih prava.

BILO BI ZANIMLJIVO DA NAM SVOJIM KNJIŽEVNIM JEZIKOM PREDSTAVITE TU DRUGU DIMENZIJU SVOGA BIĆA. KAKVA JE TO VAŠA STORIJA?

Dozvolite mi najprije da završim svoj književni opis. Ne manje od političkog, ja sam književni izgnanik iz Jugoslavije, moje domovine, ma koliko se neki trudili da mi je oduzmu, na žalost i iz redova pisaca. Trebalo mi je iskustvo kao što je bilo ono sa mojim hapšenjem i zatvaranjem, pa odmah, nakon dvadesetak dana, izbacivanjem iz Udruženja književnika BiH (sramota sa kojom će se jugoslavenska kulturna historija jednoga dana morati obračunati), te ovo post-zatvorsko iskustvo, pa da postanem svjesna da muslimanska književnost u Jugoslaviji postoji formalno samo kao geopolitička činjenica. Moje tumaranje izmedju udruženja književnika iz drugih republika, kojima nisam mogla pripasti a da ne poreknem time svoju borbu za ljudska prava, pojačalo je, poražavajućim intenzitetom, osjećanje beskućništva jedne vjere, nacije, jezika i književnosti kojima nije dopušteno ništa osim golog imena; čak ni to. Ovo je dodirna tačka moje književne i moje političke hidžre, odlaska, izgona, preseljenja, početak možda moje prave historije.

RECITE NAM SADA, MOLIM VAS, NEŠTO VIŠE O TOJ POLITIČKOJ DIMENZIJI

Dolazim sa Balkana, iz Jugoslavije, iz Bosne i Hercegovine, iz Sarajeva, toponima koji su svi posebno, i svi zajedno, značajno obilježili svjetsku historiju. Ta ista historija ostavila je u srcu Evrope jednu vjeru, Islam, koji je toliko natopio jednu evropsku, balkansku, jugoslavensku, bh etničku skupinu i formirao tokom pet stoljeća njegovu kulturu, civilizaciju, moral, mentalitet, politički profil, da je taj narod postao posebna nacionalna činjenica. I ta posebna nacionalna, jezička, kulturna, i svaka druga činjenica, iracionalizmom današnjeg jugoslavenskog političkog trenutka, našla se na tlu svoje prastare bosanske domovine kao u sobi za dnevni boravak. Istina je da se ni jedan narod danas u Jugoslaviji ne osjeća dobro, i da se posebno ne osjeća niko dobro u tom jugoslavenskom dnevnom boravku, u BiH. Zašto to nazivam dnevnim boravkom? Nipošto zato što mislim da u BiH nema mjesta drugim narodima osim većinskog muslimanskog. Nazivam to dnevnim boravkom zato što u BiH pripadnik svakog drugog naroda može boraviti koliko hoće, raditi što hoće, pa kada mu se više ne svidi biti tu, ili kada ga drugi svojim svadjama istjeraju, on ima kamo otići. On ima svoju matičnu nacionalnu državu, ima svoju spavaću sobu u čiju se sigurnost može kad god zaželi skloniti. Pripadniku muslimanskog naroda u takvom slučaju ostaje ovakav izbor: skloniti se u "sigurnost" sarajevskih, fočanskih, ili zeničkih robijašnica, ili napustiti Jugoslaviju, što to Muslimani mogu sve manje, postavši kolektivnim zatvorenikom u vlastitoj domovini.

Neću ovim nipošto reći da u spavaćim sobama drugih nacija u Jugoslaviji vlada spokoj. Ljudska prava dovedena su u pitanje u svakoj od njih, no bh muslimani ostaju uvijek u kršu, u neredu dnevnog boravka. Nema državne granice, akademije, društva, glasila, predmeta na fakultetima i u školama, nema ni jednog atributa, ni jedne kolibe u koju se može smjestiti, na primjer, jedan muslimanski pisac, obilježen sudbinom političkog izgnanika, kao što sam ja. Nije mi preostalo drugo nego da idem iz zemlje, i taj odlazak sve je više nego dobrovoljni.

KAKO SE DESILO DA NAPUSTITE JUGOSLAVIJU, DOMOVINU KOJA JE, KAKO VAS RAZUMIJEM, POSEBNO POTREBNA JEDNOM PISCU?

Napustila sam Jugoslaviju nakon gotovo devet godina lišavanja svih prava i atributa jednog ljudskog bića. Moj holocaust dio je, i možda najdrastičniji primjer, holocausta islamskih vjernika iz BiH, najvećeg dijela onog beskućničkog naroda o kojem sam vam maločas govorila. Ako spomenem 1983 godinu i čuveno sarajevsko sudjenje muslimanskim intelektualcima-vjernicima, nije potrebno posebno predstavljati moje ime. Ono je, zajedno sa imenima još dvanaest mojih suosudjenika, obišlo svijet pod imenom "muslimaskih nacionalista" i "muslimanskih fundamentalista i integrista".

Prvo ime trebalo je da mobilizira protiv nas pripadnike ostalih nacija u Jugoslaviji, već izludjene pomamama, koje su u nacionalnom pitanju našle dobar ventil za ispuštanje otrovnih gasova jedne ideologije, partije, političkog sistema i obrušenog morala, karakterističnih za kapetane današnjeg jugoslavenskog tonećeg broda. U ovom slučaju savršeno im je poslužila konfuzija koja je nastala onog trenutka kad se nacionalna pripadnost poslužila imenom koje u svijetu imenuje gotovo milijardu obožavalaca Svevišnjeg Stvoritelja, Allaha. Drugo ime trebalo je da mobilizira ostali dio svijeta protiv nas, više podlom propagandom no vlastitim saznanjem uspaničenog pred pobjedonosnim nadiranjem Islama, kao svjetonazora, kao morala, kao političkog creda. Predstavljenih, na žalost, u krivom svjetlu, kojem su aktualna ratna zbivanja (iransko-irački rat, prim. autora) poslužila kao dobar izgovor.

ZA ŠTA JE BILA OSUDJENA VAŠA GRUPA?

Nije postojala grupa. Ona je formirana ad hoc, po sistemu odabranog uzorka, a iz gomile stotine uhapšenih, isljedjivanih, teroriziranih islamskih vjernika, koje je vezala samo jedna konspiracija: nastojanje slijedjenja islamskih principa, u uvjetima u kojima je sloboda vjerovanja svedena samo na parolu i golo slovo zakona. Rezultat samo jednog hapšenja prije ove čuvene i poslije ove čuvene 1983. bilo je naše sudjenje pod pretekstom muslimanskog nacionalizma, naravno, jer ne postoji član zakona po kome se može suditi zbog ispovijedanja vjere. No bilo je to, zaista, sudjenje vjeri.

Nema gotovo ni jednog islamskog principa, a da on nije bio doveden u pitanje na ovom sudjenju, svakako u interpretaciji Zastupnice javne optužbe *Edine Rešidović. Ona nam je u toku mjesec dana sudjenja tako autoritativno tumačila Qur'an da ju se moglo očekivati za poglavara jugoslavenskih muslimana, no danas je opet vidimo savršeno verziranu u ekonomskoj i u oblasti bankarstva.

Kad sam već spomenula jugoslavenske muslimanske poglavare, oni su jednoglasnim aplauzom u islamskoj vjerskoj štampi propratili naše sudjenje, i učinili sve da se dokažu kao marionetsko vjersko rukovodstvo, koje je strgnulo sa sebe i posljednju krinku. Današnji predsjednik Islamske vjerske zajednice, izvjesni Ferhat *Šeta, zaslužio je svoj položaj pristavši da bude jedan od svjedoka. Ukratko, sudilo nam se kao nacionalistima, a jedino su naša govorenja u četiri oka, naravno sa svjedocima po na osob, i neka naša pisanja, oboje vezani isključivo za Islam, poslužili kao pretekst za stupidnu optužnicu, čiji su rezultati imali monstruozne posljedice, bar u mom slučaju.

  • Follow me on Academia.edu
  • Log in or create an account

    fb iconLog in with Facebook
    Our website is protected by DMC Firewall!