KO SVILENA BUBA KOJA TKA I UGIBA USRED SVOGA TKANJA

GDJE SE KRIJE BARABBA/S?

SKICA ZA ROMAN TOKA ZBÍLJE       

Manje-više, svako ponešto zna šta se zbilo sa nevino optuženim (potom osuđenim i navodno pogubljenim) Isusom, sinom sv. Marije, iliti 'Isâom a.s., sinom hazret Merjem, neka im je svima mir! Ali niko pojma nema, i što je još čudnije, uopće se niko i ne pita: gdje se nakon suđenja i navodne egzekucije Nedužog djenu, narodom preferirani, stvor po imenu Barabbas? 

Zašto "preferirani"? Jer kažu da je Poncije Pilat prepustio narodu narodski, tj. demokratski, izabrati kome će tog dana biti oprošteno, a ko će (ni kriv, ni dužan) biti razapet.

Riječ je, dakako, jer smo u dvadesetprvom a ne u prvom stoljeću, o suvremenom, modernom romanu, koji, kao i ratovi, većma voli, da za svoju građu, umjesto fikcije, to jest izmišljanja potrbuške, koristi sirovi materijal naše da ne može bit maštovitije zbílje. Ono što je fascinanto i samoj umjetnosti fikcije, što književnost ab ovo jest, to je rastući broj i nedužnih i krivih. I to, da ih je sve teže razlikovati. U građi ovog romana naći ćete neke dokumente koji su sirovi materijal ove suvremene novele toka. . . , ne više svijesti koja umije i da mašta neumjereno, već zbílje, koja nam se nepobitno nameće kao čista literatura.

Naši sarajevski, besprizornom kafanskom bukom sve skučeniji, životi, imaju poratnog uljeza, ili uljeze. Izabranik/e po poncijevskoj metodi, barabe koji nevidljivo haraju po našim domovima, našim podrumima, hodnicima, tavanima, krovovima, ulazima, izlazima, ulicama. . . Dajući tako neiscrpnu građu ovom romanu toka sarajevske post-komunističke zbílje, koji je, evo priznajem, odavna u radu. Ali otkad je, prije zadnjeg Ramazana, sotona (malim slovom, jer on je zbirna imenica) sišao kroz dimnjak u moju radnu sobu, ne mogu više odolijevat kušnji da ga i zapišem, mada se već godinama događa kao najcrnja stvarnost ne samo moja, pojedinaca i nacije, već i čitave. . .

Svaki prilog sarajlija bio bi dobrodošao. Jer on će se pisat u nastavcima, onako kako realnost nesmetano nadire; nikad odjednom! Ovo što nađete ovdje samo je skica i romana i njemu pripadajućeg vremena. Suvremeni roman ne poznaje ni njegove ni granice imaginacije, pa nemojte ih ni vi sami sebi nametati.

Poglavlje 1. 

Glede Nevinog manje-više znamo i previše. Jedni tvrde da je razapet, da je izdahnuo na križu, da je pokopan, pa potom da je uskrsnuo i da je uzdignut na nebo, odakle će se pred kraj vremena svakako spustiti opet među ljude. Drugi pak tvrde da Bog nije dopustio da Njegov Odabranik bude raspet, već ga je Sebi uzdigao, a da je umjesto njega smrt na križu doživio neko ko ju je uistinu i zaslužio, te da će se 'Îsâ, sin Marjamin, 'a.s. svakako vratiti među ljude pred kraj vremena.

Glede Barabe, nemamo pojma ni o čemu. Čak se niko nikad u svoj toj gunguli oko glasanja, presude, i izvršenja pravde, tj. kažnjavanja, nije ni upit'o tako logično: Gdje se djenu Barabba/s?

Ovaj je roman zato sebi i dao u zadatak da upravo to istraži. Najsuvremenijim sredstvima. I u najsuvremenijoj romanesknoj formi. Koja neće dopustiti fikciji da hara po građi naše realnosti koja je prebogata, egzaktna, a, ako zatreba, na nekom uistinu časnom sudu i dokaziva, no svakako osvješćujuća za sve one koji ubuduće budu postavljali pitanje: Kamo pobježe barabba!

Odgovor može glasiti i ovako: U Bosnu! U Sarajevo! Iako je svijet sve puniji i sarajevâ, i bosni, i u njima i izvan njih barabba/sa. . . , svakog ima, samo je sve manje (Božijih) ljudi.

Nastanio se, recimo, Baraba/s u duboke sarajevske podrume, zauzeo, ko busenje, sarajevske haustore, zasjeo na njegove tavane, mrsi snove sanjača o europskom i svjetskom boljitku, vršlja po krovovima njihovih kuća i noć i dan, i, katkad, zahvaljujuć sebi sličnima među ljudima, spušta se niz dimnjake, otpušta smrdljive gasove u sobe nedužnih, guši ih svojim otrovom, peče ih za oči i nosnice, prlja im ljudske snove neljudskom realnošću koja je da ne može bit poganija, raskomotio se u gradu kojim upravljaju sa visina, na primjer, poput triglavskih. 1) Triglav je planina u jednoj sad već rasanjanoj zemlji, koja je sa ovom iz romana nekad bila jedno. Davno! Davno! No i sad zagrabi iz Manje sve što joj se prohtjedne. Može joj se. Sve dok je domaćih vampira! 

Ako piscu ovog romana slučajno ponestane građe, molim javite se sa svojim čađavim snovima, jer ne vjerujem da je povijesna Ferhadija jedina lokacija u kojoj se ova baraba osjeća kao da je jučer pobjegao iz Jerusalema; prije no što se pravda dosjeti. Zato roman i počinje nagradnim kviz-pitanjem: 
čiji su od brđanskih granata jedva preživjeli, kao i poratno-rođeni, kome pripadaju sarajevski krovovi, tavani, hodnici, podrumi, ulice. . . ? Ko njima upravlja, sve od konca ratnog mraka, s kojim je okončano i njegovo dvadeseto, i otpočelo njegovo dvadesetiprvo stoljeće?

>>>

  • Follow me on Academia.edu
  • Log in or create an account

    fb iconLog in with Facebook
    Our website is protected by DMC Firewall!